Sevdah o Bosni

SEVDAH O BOSNI

Putopis o Bosni nije običan putopis. To ne može biti vodič za turiste, to je uvijek jedna veća priča, priča koja nadilazi i samog čovjeka, samog Bosanca kojega natkriljuju i grle gizdave bosanske planine i šume, drže ga u naručju kao majka, i zavaravaju, a zatim zadaju strašne sudbinske udarce. Planine su to okrutne, a predivne. A priča o Bosni, uvijek je priča o gorkom i slatkom bolu, o čežnji…o sevdahu!

Bosnom se povijest poigrava, a bosanski čovjek ostaje smiješan i postojan u svojem bolu, nosi ga poput nekog ordena časti i nastavlja se s osmijehom valjati u toj svojoj stoljetnoj nepravdi, kao da je za nju sam kriv, pa ne čini ništa da se iz nje izvadi. Bosna je, kako ju je nazvao Meša Selimović, najtužniji vilajet na svijetu. A Bosanac to s ponosom nosi, pusti, bol je utkan u rod bosanski i tako treba i ostati.

20140920_171841.jpg

Mi smo krenuli s autobusom, nisam htjela da me išta sputava, nisam htjela tražiti smjerove, htjela sam samo stići na odredište, a zatim besciljno lutati i liječiti neke neobjašnjive rane koje nastanu kada vas netko otme vašoj zemlji. Pa ona više ni nije vaša, gledate ju sa strane, ne pripadate ničemu i možete ju jasno vidjeti u njenoj ljepoti, kao i njenom užasu. Ni taj bol, ni ta priča nije samo vaša. Autobus je išao preko Kladuše i Bihaća, a nakon što je skrenuo južno od Karlovca, sve do Sarajeva nije bilo gotovo nikakvog života. Tužan i zapušten, plačljiv krajolik, nekoliko svijetloplavih jugoslavenskih autobusnih stanica, sumoran se kraj zasjao tek kada bi se djeca poslije škole igrala na stanici čekajući svoj autobus. A i ljudi u autobusu su bili takvi, otužni, u kožnim jaknama iz nekog boljeg vremena, s najlonskim vrećicama i starim cipelama. Autobus je uglavnom vozio u tišini, vozač je imao neki izraz tuge i poštovanja u očima, koje bi se povremeno zacaklile na šaljive upadice putnika – sretan, jer, eto, ipak nije nestalo tog prkosnog humora u Bosanaca.

Cilj je bio biti 7 dana u Sarajevu, odakle bi stigli posjetiti možda i Mostar ili Travnik jednodnevnim izletom ili javnim prijevozom. To je svakako odlična opcija. Ali, nama se u Sarajevo toliko svidjelo da uopće nismo imali potrebe za odlaskom. I tako, vraćat ćemo se. Volim reći da je to putovanje bilo zadnji puta kada smo se oboje uistinu odmorili. Ne, ne morate biti u Sarajevu 7 dana da vidite sve turističke znamenitosti. Ali, možete. Možete ostati i diviti se jednom spoju kultura istoka i zapada koji tako savršeno funkcionira, jednoj europskoj islamskoj oazi s tipičnom istočnjačkom gostoljubivošću, izvrsnom hranom i obiljem sitnica koje vas očaravaju svojim šarenilom, tješe i vuku da se ponovno vratite. Nakon toga bio je plan otići u moj rodni kraj i proboraviti par dana kod stare tetke u prastaroj seoskoj kućici u Banja Vrućici da osjetimo onaj pravi nekadašnji(!) seoski život. Nakon trinaestosatne vožnje kroz zapuštena sela, ratne ruševine i šumovite ceste, počela sam odmah po dolasku nagovarati dragog da preskočimo taj odlazak i vratimo se odmah iz Sarajeva kući. On nije popuštao, htio je vidjeti gdje sam provela prve godine svog života i ipak smo na kraju otišli. Bilo mi je strašno drago zbog toga.  Iznajmili smo stančić u potkrovlju blizu Katedrale i živjeli sedam dana „kao Sarajlije“.  Odmah po dolasku, smjestili smo stvari i krenuli nešto prije ponoći do Begove džamije, osjećali se kao da smo ušetali u stihove Crvene jabuke i neko sretnije Sarajevo,  a zatim potražili ćevabdžinicu. Napokon konkretna hrana nakon cjelodnevnog putovanja, i to onaj pravi najutješniji comfort food. Ja sam veliki gurman, ali ne uspijem uvijek pojesti puno. Konobarica se odmah prepala da nije bilo fino, a onda me prekorila jer nisam sve pojela. Bilo mi je neznatno neugodno, a opet nekako drago, kao kad negdje daleko sretneš poznatu osobu. Hrana ima posebnu ulogu u mom životu, a moja majka, kao prava Bosanka, sve liječi hranom. Od tad nadalje, potrudila bih se sve pojesti s tanjura, što nije bilo teško, jer je hrana svugdje bila izvrsna.

IMG_1030

Idućega dana, ponovno smo, naspavani, prešli tu crtu koja spaja istok i zapad, ulazak u Baščaršiju, taj očuvani dragulj koji priča priče o prošlosti Bosne u samom centru grada. Nemoguće je preskočiti religijski element koji je sveprisutan u Sarajevu. Prevladava islamska kultura, dovedena do punog sjaja, ali ono što najviše očarava je upravo taj spoj kultura koje koegzistiraju, isprepleću se, spajaju i razdvajaju na jednom tako malom prostoru, unatoč neprestanim ratnim sukobima i ljubomornim manipulacijama. Negdje sam nekada pročitala kako je Sarajevo jedini grad osim Jeruzalema u kojemu možete pronaći džamiju, katoličku i pravoslavnu crkve i sinagogu u razmaku od tek stotinu malih metara. Ne znam radi li se uistinu o stotinu metara, ali uistinu možete posjetiti svaku od njih nakon tek nekoliko koraka. A ono što je interesantno, kako nailazite na sličnosti između tih bosanskih kultura u ljudima, u kulturi, hrani i običajima kojima Bosanac živi bez obzira na religiju, tako ih nalazite i u arhitekturi. Nigdje na svijetu nisam vidjela katoličku crkvu s tako sitnim biljnim ornamentima pastelnih boja kao što je to slučaj sa sarajevskom katedralom. Ako dobro pogledate, svugdje nailazite na tragove tipične nježne arapske arabeske.

Ako skrenete u jednu malu uličicu na samom razmeđu kultura doći ćete do Muzeja sarajevskih jevreja, a nakon što ga obiđete, vratite se i popijte kavu u Rahatlooku – kafiću s tradicionalnim bosanskim kolačima, slasticama i napitcima. Osim prave bosanske kave, koju će vam poslužiti u đezvi s fildžanima i rahatlukom, možete pronaći tople jabučne napitke s cimetom, kakve nigdje nisam pila, pravi turski čaj i, ako se zima bliži – salep – slatki mliječni napitak od vrste orhideje, zaslađen i poslužen s cimetom. Kolači su iznimno slatki, od tufahije, punjene jabuke, halve i kadaifa, pravih tradicionalnih starih receptura, preko tulumbi, hurmašica i šampite, slatkih kraljica nostalgije i sevdaha. Popijte gorku i jaku kavu i zasladite se sitnim slatkim zalogajima. Svaki puta kada bi mi ju poslužili, sjetila bih se one Jergovićeve rečenice o tome kako rata ne bi ni bilo da su svi znali da se rahatluk jede samo jedan, uz kavu, a da tek drugi postaje težak, presladak…

IMG_1118

Svaki dan smo odlazili u Rahatlook – odlična, orginalna priča koja govori o tradiciji na moderniji način. Zapričali smo se i s vlasnicom koja nam je objasnila koncept za kojim je išla, samo svježe, domaće i sezonsko. Umjesto cjenika na stolovima možete pronaći opise bosanskih specijaliteta koji objašnjavaju i njihov kratak put kroz prošlost.

IMG_0984

Iskušat ćete naravno i baklavu – na Baščaršiji se nalazi baklava shop –  koji nudi brojne vrste, malene, tek jedan zalogaj, od tradicionalnih s orahom i limunom, bademima i pistacijom, preko onih modernih s  nutelom i lješnjakom. Ona se u Bosni još uvijek zove eurokrem. Kavu ne možete preskočiti ni u Kući sevdaha – predivan ambijent za koji su iskorištene nekadašnje daire, atmosfera ispunjena tradicijom i laganom glazbom koja u pozadini neprestano izvodi najljepše bosanske sevdalinke. Još jedno mjesto koje smo neprestano posjećivali, još jedno mjesto za predah i odmor. U sklopu se nalazi i Muzej sevdaha,a u ponudi su naravno uz kavu i tipični bosanski slatki sokovi, šerbet od ruže, maline, bazge…i bosanski uštipci od heljdinog brašna, posluženi s kajmakom, marmeladom i sirom o kojima moj dragi još dan danas govori. Kušali smo kolače i kod Ramiza ili u onom Slatkom ćošetu, više se i ne sjećam. Ali se sjećam da me obradovalo kada sam s terase vidjela strane turiste koji srećom polako otkrivaju važnost i specifičnost ovog europskog grada. Promatrala sam neke Engleze ili Nijemce kako kojima vodič pokazuje sarajevske znamenitosti kako ga pažljivo s uvažavanjem slušaju, obučeni u one njihove smiješne sandale s bijelim čarapama, iznenadila ih je hladnoća u rujnu. Sarajlije su glasno pričali za ostalim stolovima, a turisti su ih promatrali istražujući njihove pokrete lica i gestikulaciju, prateći pažljivo vodiča. Eh, kad bi naš čovjek znao tako slušati o značaju vlastitoga doma, gdje bi mu bio kraj!

Kušanje hrane na putovanjima nudi vam mogućnost oživljavanja tradicije i proživljavanje emocije određenog mjesta. Kada sam prethodnoga puta bila u Sarajevu, kušala sam jelo koje nikada neću zaboraviti. Pileću begovu čorbu u malom bosanskom hanu u jednoj sporednoj čaršijskoj ulici, posluženu s toplim somunom i limunom. Znakovito je da su Bosanci svoje gostionice ili restorane odlučili nazvati „hanovima“ – odmorištima. Nekada su to bila trgovačka odmorišta, a danas su svakodnevna i turistička. Potražila sam ponovno tu čorbu i tog starog sijedog gospodina sa sivim šeširom koji ju je tada spremao, ali naišla sam samo na prazan prostor i zatvorena vrata. Ne znam što je taj gospodin unio u tu čorbu, ali meni se činilo da je unio stoljeća ponosa, ljubavi i izdržljivosti. Ipak, nismo ostali gladni. Iskušali smo sarajevski sahan i razne čorbe u Ašču, Naninoj kuhinji, Morića Hanu, a ne smijete propustiti ni restoran kod Kibeta. Probali smo ćevape u Mrkvi, kod Želje, u bezimenim ćevabdžinicama kao i paprene sudžukice kod Ferhatovića. Svatko uvijek ima neke svoje najdraže ćevape, nama su se njihovi najviše svidjeli. Ali, ne možete pogriješiti gdje god ih probali. Ono što daje savršenu protutežu snažnom okusu ćevapa je taj mekani somun i naravno – slatki kajmak blagog i rajskog okusa.

IMG_0873

I naravno, buregdžinice. Tu možete pojesti nešto s nogu ili se uistinu najesti, ima ih tradicionalnijih, iako većini unutrašnjost izgleda kao tipična jugoslavenska zalogajnica. Po preporuci, najviše smo jeli u Asdžu. Burek, sirnica, zeljanica do savršenstva zamotane i ispečene ispod saća (peke). Ako sam tužna ili bolesna, uvijek mi utjehu pruža pomisao na komadić sasvim dovoljno masne prave bosanske pite. Ne moje, moja nije masna, a i oklagija mi je premlada da bi znala razvući prave niti. Mamine ili bakine, ili one iz Sarajeva…

IMG_0776

Centar Čaršije nalazi se oko Sebilj kule, još jednog stoljetnog spomenika trgovačkoj prošlosti ovog grada i zemlje. Cijeli Stari grad je i danas jedno veliko šareno trgovište gdje možete pronaći tipične bosanske proizvode, ali mnogo češće kineske sitničarije koje ljudi vole nositi s putovanja kao suvenire, a tu se osobito ističe natkriveni Bezistan. Osim toga, nemojte se iznenaditi kada na ulicama zateknete mnogo prosjaka i siromaha, bolesnih ili zdravih. U kulturi kojoj je trgovina toliko imanentna, ljudi, kada nemaju više što prodati, prodaju svoju bol kako bi preživjeli.

20140922_183538

Ostatak vremena iskoristiti ćete zasigurno za šetnje i posjete muzejima. Svi se nalaze pretežno u centru i možete se prošetati do njih, a ako ne, možete se koristiti i javnim prijevozom ili taksijem. Prošetat ćete i do Žute tabije s koje se pruža predivan pogled na Sarajevo, zanimljivih kafića poput Titova kafe-a, a i do Inat kuće (inat – naravno, bosanska osobina zahvaljujući kojoj smo preživjeli sva ta stoljeća) , Miljacke i Careve džamije. Mene je obradovao posjeti muzeju pokraj Latinskog mosta, mjesta s kojega je Gavrilo Princip ubio austro-ugarskog prestolonasljednika Franjo Ferdinanda i započeo taj veliki europski fijasko s Prvim svjetskim ratom. Nevjerojatan je osjećaj kada stojite na tom mjestu, tako običnom, svakodnevnom, gdje ljudi šeću s kišobranima i razgovaraju, prolaze i ne zaustavljaju se kod spomenika odakle je Gavrilo pucao na Ferdinanda. Kada znate razmjer tog sukoba, kada razmišljate o njegovom značenju, o trenutku koji je obilježio kraj Dugog stoljeća, a započeo najveći sukob u dotadašnjoj povijesti čovječanstva i u potpunosti izmijenio Europu za sva vremena. A sudbina je početak i povod sukoba opet odlučila smjestiti u ovu malu planinsku zemlju, kao da se šali. Za tebe ništa dobroga, ni ovaj puta. Jedino dobro sama ćeš si morati napraviti, kroz osmijehe, kroz fildžan viška i tu nevjerojatnu prostu izdržljivost. Dok šećete, obratite pozornost na natpise na ulicama, često objašnjavaju odakle potječe ime ulice i po čemu je ona značajna.

IMG_1133

Naći ćete svakako i vrijeme za posjetu Tunelu spasa, koji je opskrbljivao i spašavao Sarajevo pod opsadom 1425 dana. I u toj nevjerici i tuzi ponovno je Sarajevo izdržalo. Svakako ćete posjetiti i Vrelo Bosne, možete tramvajem do Ilidže, a zatim se prošetati do aleje odakle možete pješke ili kočijom. Prastarom kočijom doći ćete do čudesnih prirodnih ljepota Bosne. Moj dragi se sprijateljio s jednim štencem tornjaka koji nas je pratio na cijelom izletu. Simpatičan, čupav, smotan i naivan psić stalno je išao za nama, da sam već počela misliti kako ćemo ga uzeti sa sobom. Ipak je osjetio da odlazimo pred kraj izleta i odvojio se sam. Mnogo je napuštenih štenaca mješanaca po Sarajevu. Ni njih život nije mazio. Ali zanimljivo je bilo gledati kako su se neprestano držali zajedno, jedna je skupina štenaca svaku noć spavala u parku ispred naše zgrade. Zagrljeni, na jednom kupu, štitili bi jedni druge od hladnoće i mraka. Kada siđete s kočije za nazad, mogla bi vas okružiti skupina bose djece koja nariču i plaču kako bi im se smilovali i udijelili nešto novca., nadgledani sa strane namrgođenom gospođom. Strašan osjećaj. Ne morate odlaziti u Siriju da bi vidjeli jad i bijedu, pred nosom nam je!

IMG_0928

Kroz nekoliko dana upoznate se s veličinom te zemlje i tih ljudi, spoznate njenu kontradiktornost, paradokse, okrutnost i blagost te zemlje i iskusite njenu tradiciju u srcu Bosne. I onda, ako imate vremena, posjetite periferiju, kao što smo se mi odlučili za Banja Vrućicu. Nije tu bilo nekih velikih događaja. Toplice od Kardijala koje počinju polako ponovno primati goste, izvor mineralne vode, neukrotiva priroda, ašik-šuma, tetkine mačke, biljke, povrće i cvijeće, stari tepisi i različito raspareno romantično posuđe, jedna šampita za koju bih prešla kilometre.

IMG_1313

Nešto malo suza pred djedovom kućom, koja je sada nečija,a ni tog nekog nema, susjeda koja je vrisnula kada me ugledala, prepoznala nakon više od dvadeset godina i istrčala iz tog malog potoka za kojega sam uvijek vjerovala da je veličanstvena rijeka dok ga nisam ponovno vidjela. Stvari vam izgledaju mnogo veće i ljepše kada ste djeca. U Bosni je vjerojatno bolje sve gledati dječjim očima, vidjeti ljepotu različitosti, veličinu i važnost tog malog mjesta koje je brojne uspjela poslati u vrtlog europskih zbivanja i ratova, na kraj svijeta, i, uvijek iznova, nazad. Prije nego što smo otišli, dragi mi je poklonio jednu ogrlicu koju je primijetio da sam gledala u izlogu dok smo sjedili i pili turski čaj u Mirisu dunja – bosansku srebrninu – žlicu ukrašenu planinskim kristalima, djelo Ibrahima Handžića, akademskog umjetnika. Sada mogu i taj njen mali dio nositi uvijek sa sobom, zaštitu od zlih demona, vrtloga sudbine i sjećanje na bosanski dar za preživljavanje –otvorenost i izdržljivost, tiho i dostojanstveno nošenje s bolom i kada je sve protiv toga.

 

Advertisements

3 Comments Add yours

    1. eatastelove says:

      hvala tebi 🙂

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s